Kuba

Organizovali smo put na Kubu sa kumićima “Amerikancima”. Leteli smo iz Newarka (New Jersey) do Havane. Kada smo sleteli scene koje su se ređale su bile potpuno šašave. Izlazimo iz aviona i zapljuskuje nas vreo, vlažan, tropski vazduh. Ulazimo u zgradu aerodroma da obavimo pasošku kontrolu. Sve mlađe ženske službenice na aerodromu nose vrlo zanimljive mrezaste ili cvetne unihop čarape i vrlo kratke suknje sa malo većim šlicevima. Kofere čekmo sat i po. Čudno nam je što su svim Kubancima torbe i koferi izuvijani folijama. Ubrzo smo shvatili i zašto. Koferi izleću kao projektili. Sa našeg leta prtljag izlazi na oba kaisa koji postoje. Dezorganizacija na visokom nivou. Kasnije smo saznali da je to zbog malo ozbiljnijih kontrola svega što ulazi u zemlju. Kada smo pokupili stvari i kolica idemo ispred zgrade da organizujemo taxi do smeštaja. Gomila automobila iz pedesetih, šezdesetih čeka da preveze turiste do željenih odredišta. Mi se opredeljujemo za novije klimatizovano vozilo ruske proizvodnje zbog Sofije. Taksista, simpatičan debeljuca nam objašnjava da su mu svi u porodici lekari ali i da on zarađuje neuporedivo više prevozeći turiste. Priča nam o Kubi, kakva je situacija u zemlji, kolika je prosečna plata, koliko košta hrana, gorivo, gde se mogu nabaviti čuveni lekovi za kancere, o turistima koji dolaze najviše iz  Evrope, kako ih Amerikanci i dalje izbegavaju a i oni njih, o automobilima i naravno objašnjava nam zašto žene nose mrežaste čarape… Dok ćaskamo sa našim taksistom, polako ulazimo grad.

Smeštaj nam se nalazi u Staroj Havani, istorijski deo.  Naša baza ovih dana je u casi particular, to je smeštaj u privatnim kućama, tipično za Kubu. Ulazimo u našu kasu sa 4 metra viskokim plafonima, kompletan nameštaj čine antikviteti, fenomenalno restaurirani i stilizovani, terasom sa divnim pogledom na ulicu koja vrvi od života. Prozori su drveni sa drvenim žaluzinama bez stakla.  Na terasi preko puta glasno je puštena kubanska muzika. Izlazimo i đuskamo sa komšinicama. Starija žena trese tepih preko terase, dvojica sede na pločniku ispod i ćaskaju,ne obraćajući pažnju šta im se dešava iznad glava, dečica jurcaju za loptom unaokolo, prolaze bicikli, poneki oldtajmer, generalno sve se odigrava na ulici. Oduševljeni smo energijom kraja u kome smo smešteni. Domaćin zvani Fernando nam otkriva tajnu gde se nalazi internet signal. U pitanju je levi deo terase, samo ćoše, tu je najbolji signal kada naiđe, dobijaju ga sa obližnjeg ćoška. Na više mesta u gradu ima javnog interneta gde se okupljaju mladi, proveravaju društvene mreže, čuju se sa svojima u Majamiju. Internet nam i ne treba, osim  da posaljemo poruku našima da smo živi. Fernando nam predlaže restoran na obližnjem trgu za večeru. Dolazimo tamo, lokal je veoma simpatičan na samom uglu trga. Muzičari sviraju i deluju kao da se zaista super provode i da vole to što rade. Kubanska muzika nam prija iako ne razumemo reči, ritam i zvuk nam savršeno odgovara. Kuma i ja đuskamo posle klope i Sofija uskače sa nama. To je to… Sve o čemu smo maštali kad je Kuba u pitanju se dešava u samo jednom popodnevu.

Ujutru nas bude zvuci komšijske svađe i žamor, kao da smo na pijaci. Na putu do toaleta nailazim na Fernanda koji već uveliko postavlja sto za doručak. On na istom spratu ima odvojen stan u kome nam priprema hranu i kako nam je i sam rekao poceo dan je tu za nas.Od celokupnog doručka najdivniji nam je bio sveže ceđen sok od manga i lokalna kafica. Za razliku od standardih casa particulares on je tu zapošljen, kuća nije njegova. Ugođaj je maksimalan. Lagano planiramo obilazak grada. Krećemo od Plaze Vieja, preko Plaze del San Francisco, pa Plaza de Armas, Plaza de la Catedral, pa Muzej revolucije. Kubanci jako vole žive boje. Fasade su potpuno neverovatne, iako su dosta oronule. Sedamo u kafić na spratu sa pogledom na spomenik revolucionara Hese Marti-ja da se osvežimo. Uz Mohito koji je inače kubansko nacionalno piće pričamo o tome kako je ovo stvarno jedinstveno mesto, kako i dalje grčevito odoleva “globalnom poseljavanju”. Nigde na vidiku McDonalds-a, Starbucks-a, H&M-ova itd.  Pošto smo se odmorili od divnog obilaska izlazimo da izaberemo vintage auto kojim ćemo na turu po gradu. Taksista nam je u dolasku ispričao da je automobil nešto što se prenosi sa kolena na koleno, jer je kupovina novog automobila naučnofantastični projekat. Ulice su pune old timera, i ponegde naiđe poneka novija Lada. Nailazimo na roze Pontiac iz ’54. Vozač traži 40cuc, a mi veštinom dugogodišnjih putnika spuštamo cenu na 30 sa sve Sofijinim kolicima u gepeku, kubanskom salsom na radiju i krećemo u jednu od najboljih vožnji koje možemo da zamislimo. Ako se pitate za auto sedište za dete, jednostavno još uvek ih ne koriste. Ma i što bi, kad i ovako voze 30-40 km na sat, laganica i štede na gorivu koje je za njihove uslove papreno. Šalimo se, naravno, ali auto sedišta stvarno ne koriste, barem koliko smo mi videli i pitali. Sofija uživa u činjenici da nije vezana i da sedi tati u krilu dok se vozi u autu bez krova. Obilazimo staru Havanu, novu Havanu, Trg Revolucije, Kolon i vozi nas do neke šume-parka na reci Almendares gde pravimo manju pauzu.Tu igrom slučaja nailazimo na religiozni obred, tokom koga neki ljudi žrtvuju piliće ispod mosta u našoj neposrednoj blizini. Cela scena deluje prilično sablasno i užurbano se udaljismo od ‘’mesta zločina’’. Stidljivo pitamo našeg vozača o čemu se radi i tada saznajemo da je to afro kubanska religija ‘’Santerija’’ koja je dosta rasprostranjena na Kubi.

Posle vožnje idemo na ručak. U centralnoj šetačkoj ulici pored parkića nailazimo na kafanu sa dosta lokalaca i sjajnom svirkom. Ovde se jedu jastozi i škampi, jer koštaju isto kao i regularna hrana. Tu smo pili jednu od najboljih Pina Colada ikad. Posle klope se malo djuska, pa idemo do sobe da se osvežimo i pripremimo za izlazak. Uveče proslavljamo moj rodjendan, do kasnih noćnih sati. Sofija spava u kolicima u kafani. Dobro naše dete.
Sutradan idemo u laganu šetnju, po već poznatim ulicama. U Havani postoje tri dobro poznate kafane: La Bodeguita del Medio, El Floridita i rooftop hotela Ambos Mundos. Sve smo izobilazili, ali nam nešto nisu legle, jer su previše turističke i sve deluje blago veštački za razliku od ostatka grada pa se nismo zadržavali tamo. Uglavnom smo šetali po šarenim ulicama, pijuckarili pivo ili sok od manga na mnogobrojnim trgovima, posmatrali obične ljude, pričali o njima i njihovom načinu života.Sofija je bila vrlo otvorena prema ljudima, trčakarala je unaokolo i sklapala nam nova poznanstva sa lokalcima.

Popodne smo krenuli u Varadero. Išli smo taksijem, tako je bilo najjednostavnije i komfornije. Ranije kada smo putovali bez deteta, obično bi se odlučili za neku jeftiniju varijantu javnog prevoza ali sada nam je Sofija na prvom mestu i činimo sve da nam bude udobnije. Tokom puta nas je uhvatio strašan pljusak. Vozač nije nameravao da stane i da sačeka da prodje, već je u par momenata bukvalno gubio kontrolu nad autom. Nikada ovoliku količinu kiše nismo videle. Momci su spavali, a kuma i ja se pošteno izpresecale. Srećom posle pola sata nevreme je stalo. Stižemo u naš tropski all inclusive hotel i na prvi pogled sve deluje super, samo pomalo oronulo. Hotel je star, ali veliki, lep, na samoj plazi. Usluga je bila užasna, ali šta je tu je. Na Kubi su generalno pobrkali lončiće oko kategorizacije hotela, ali je to na kraju simpatično tako da nemojte očekivati previše kada budete odlazili tamo. Plaža sa beach barom je bila kao iz snova što nam je u suštini bilo i najbitnije. Narednih dana smo se kupali, sunčali i uživali u toplom karipskom moru. Temperatura vode je prosto savršena za našu Sofiju, kremica za sunce, šeširić i uživancija. Posle plaže bismo posmatrali zalaske sunca sa terase hotela ili sa obale, a na kraju bi muzičari završavali dan vrhunskim ritmovima. Svirali su nam Chan, chan i Gvantanameru na uvce. Posle 4 dana ultimativnog neradjenja ničega idemo nazad u Havanu.

Nakon doručka idemo prvo u Fusterlandiju. To je deo grada koju je kubanski umetnik Hose Fuster pretvorio u šareni kaleidoskop mozaika, skulptura, bazena i fontana. Čitav ovaj komšiluk je pretvoren u vrhunsku izložbu ulične umetnosti. Predivno je, ali jako vruće, pa jedva dočekasmo da sednemo u razhlađeni taksi i krenemo u pravcu hotela Nacional. Ovaj hotel postoji od 1830 godine i poznat je po tome što su gosti tokom istorije bile brojne svetske zvezde, po divnoj lokaciji sa pogledom na more i velikoj lepoj bašti u kojoj se spremaju vrhunski kokteli. Seli smo da popijemo pićence uz sjajne zvuke prekaljenih muzičara. Kapiram da likovi koji su svirali rade u hotelu bar 20 godina, iskusni su i odlično sviraju. Pogled je čaroban. Nakon pauze idemo do centra i svraćamo u neki restorančić u okviru privatne kuće, Kubanci to zovu paladar. Sami smo u objektu mi i domaćini. Dok smo čekali klopu osvirali su nam nekoliko pesmica, da nam prekrate vreme. Obožavamo Kubu! Klopa je sveža i preukusna. Posle ručka idemo da odaberemo još jedan starinski auto kojim ćemo se provozati Havanom. Vozaču smo rekli da smo već bili na klasičnoj turi i zamolili smo ga da malo promeni rutu. Bilo nam je smešno što je dok je pokazivao grad imao iste šale kao i prvi vozač, kao da su napamet naučili tekst iz nekog priručnika kako se šaliti sa turistima. Uveče smo proslavili kumin rodjendan u našem omiljenom restorančiću. Sofiju već prepoznaju ne samo u restoranu nego i u celoj ulici, šeta po trgu i sluša jedan ženski bend u pivari preko puta. Bend je pozdravlja i šalju joj poljubce. Sofija sva važna u centru pažnje nastavlja da uživa u svojoj slobodi. Mi je uz pinja koladu i par ‘’Kristal’’ piva pratimo pogledima na bezbednoj distanci. Zaključak je da su Kubanci jako prijatni i nama bliski i ako smo mnogo udaljeni. Narod je sjajan, ljudi su neiskvareni ili barem nama tako deluje. Kuba je najbezbednija zemlja od svih Kariba, osećali smo se u svakom trenutku bezbedno, kako preko dana tako i noću. Sofija je  uživala na ovom putu koliko i mi. Kada pomenemo more pred njom ona kao iz topa izgovara ‘’Kuubaaaaa’’. Zadnji dan smo iskoristili za malo kupovine suvenira i šatnju po već dobro poznatim ulicama. I za kraj opet aerodrom i službenice sa mrežastim čarapama. Viva la Cuba!