Hvar letovanje i usputni obilazak Bosne

U petak u 10h uveće Ivan, Sofija i baka Irena su došli po mene. Izlašla sam sa proslave 15 godina mature i krenuli smo ka Hvaru. Posle noćne vožnje preko Romanije i Sarajeva, oko 7 ujutru stižemo u Mostar. Grad još spava, nema ljudi ni na mostu. Neretva je savršeno zelena, bistra i mirna. Šetamo po ulicama koje dugo nismo videli. Kroz nekih sat vremena polako se postavljaju tezge. Hoćemo da promenimo novac, a svi nam objašnjavaju da nema potrebe. Gde god je kaldrma prima se i evro i sve ostale valute. Odlazimo u kafe Terasa da popijemo kaficu. Prvi smo gosti, konobari sanjivi, ali pogled na most je kao iz mašte. Nastavljamo ka graničnom prelazu Metkivić i tu nas zatoče ogromna kolona. Čekali smo oko dva sata da pređemo ovaj prelaz. Ubrzo zatim stižemo u Drvenik. E tu nas čeka nova kolona. Trajekt Drvenik- Sućuraj ide okvirno na svakih 45 minuta, ali je bilo mnogo automobila. Većina bi sa te strane da dođe na Hvar, jer je cena oko 20e, a kad se ide preko Splita je oko 65 za troje odraslih i auto. Čim smo stigli otišao je prvi trajekt. Mi smo čekali još sat i po da bismo se ukrcali na naš.

Kad se dođe u Sućuraj do grada Hvara ima 76km, ali je to bar sat i po vožnje zbog krivudavog i uskog puta. Mi smo išli prvo do Starog grada da ostavimo Ivana, koji je trčao Hvarski polumaraton, od Starog grada do grada Hvara. Trka je počinjala u 18h, on je vozio cele noći, temperatura je bila baš visoka, ali nije hteo da odustane. Nas tri smo nastavile ka smeštaju u Hvaru. Na brzinu smo se raspakovale i bacile se u more na kratki kupanjac. Osvežene idemo do pjace da sačekamo tatu u cilju. Na svim učesnicima se vidi da je bilo prenaporno, ali vredno. Sofija svima govori kako je njen tata maratonaci i navija. Nakon trke smo malo posedeli na trgu i otišli da se bacimo na spavanjac.
Ujutro sve dobija drugu dimenziju, naporan deo je prošao i pred nama su dani za uživanje. Baka Irena je ustala pre nas i skuvala kafu i pripremila doručak. Sedimo na terasi sa pogledom na samostan, čemprese, palme i more.
Svakodnevnica nam je bila vrlo jednostavna. Hvar ima dve gradske plaže. Prva je bila odmah ispod naše kuće i to je mala plaža pored samostana ili kako je zovu “kod križa”. Tu smo najčešće dolazili pre podne jer nam je blizu i veoma je lepa. Mana joj je što je mala i što popodne nije najčistija voda, jer more zna da nanese neke trave. Posle ručka i popodnevne dremke smo odlazili na plažu kod hotela Amfora. Ona je dosta veća i pogodnija je za duže plivanje. U povratku sa plaže smo svraćali na usputno igralište. Večernje šetnje su se skoro uvek završavale na Trgu sv. Stjepana u centru. Na platou ispred katedrale su se uveče igrali klinci i to je Sofijina omiljena lokacija.

Išli smo i na dva izleta koja su nam razbijala svakodnevnicu. Prvi je na plažu Mlini. Do tamo se dolazi taxi čamcem uz centra Hvara. Kreće se između 9 i 11h, a povratak je između 16 i 18h. Nakon kratke vožnje stigne se na plažu Ždrlica, pa se puteljkom kroz šumu prošeta jedno 5 minuta i izbija se na Mlini. Voda je savršeno tirkizna, na plaži ima dosta hlada od borovine, plaža je šljunkovita. U centralnom delu je kafe restoran, ukoliko zatreba. Nije bilo mnogo ljudi i stvarno je bilo kao stvoreno za uživanje. Ovu plažu su nam preporučile dve mame kao najbolju opciju za decu i bili smo prezadovoljni.

Drugi izlet je bio odlazak na Brač na Bolu i čuvene plaže Zlatni rat. Morali smo da poranimo, jer Jadrolinijin trajekt kreće iz Jelse u 6h ujutro (nama je do Jelse i za parking trebalo oko 45 minuta autom). Vožnja trajektom traje oko 20 minuta, a onda od luke Bol do plaže Zlatni rat ima skoro 2km. Divno je što se sve vreme šeta uz more i najveći deo rute je predivan drvored borova. Stigli smo veoma rano i uživali smo u miru i zvuku zrikavaca. More je bilo ravno, što bi se reklo bonaca, i kristalno čisto. Zanimljivo je bilo da je sa desne strane rta duvao vetar, ali leva strana na koju se prvo naiđe je bila skroz mirna. Postoji gomila sadržaja za decu: igrališta na vodi za malo veće klince, igralište sa vodenim topovima, avantura park. U šumi je bilo i dosta mačaka i pokoje mačence, što je za Sofiju dodatno uzbuđenje. U šumarku iznad plaže su kafići i fast food štandovi, tako da je sve nekako na dohvat ruke. Čini nam se da je Bol mnogo adekvatnije mesto za porodice. Bilo je baš mnogo ljudi, ali je dovoljno veliko i sadržajno da to nije smetnja. Čak je i na trajektu postojala mini igraonica, što je nekako doprinelu osećaju da je mesto fino i prikladnije za klince. Povratak sa Bola je bio u 17:50, a karta je bila oko 10e povratna.

Vratimo se na Hvar. Ne smem ni slučajno da izostavim iz priče čuvenu gradsku tvrđavu, tzv. Fortica ili Španjola. Sagrađena je u 16. veku od strane Mlečana. Do nje se dolazi ili peške uzbrdo sa Pjace, što smo mi preskočili i autom se dovezli do samog ulaza. Ulaznica je oko 3,5e. Oduševili smo se arhitekturom, istorijom stogodišnje odbrane luke i grada, kao i spektakularnim pogledom na grad Hvar i Paklena ostrva. Unutar tvrđave postoje prodavnica suvenira, restoran, kolekcija amfora i zatvorska ćelija. Ovo nikako ne treba preskočiti kad se nađete u Hvaru.

U povratku smo planirali kraću jutarnju šetnju po Dubrovniku, pa popodne u Trebinju i spavanjac u Višegradu. U startu smo zakasnili za trajekt na koji smo planirali, pa smo u Dubrovniku bili u vreme najgore vrućine. Parking uz tvrđavu je preko 10e sat. U starom gradu gužve su bile užasne, gomila Kineza hrli ka Game of Thrones lokacijama. Ulaznice za zidine 27e. Potpuno je ovaj divan grad, biser Jadrana izgubio smisao u srcu sezone. Sve je lepo, ali nije vredno truda zbog ogromnih gužvi. Stekli smo utisak da masovni turizam proždire sve što je najlepše ovde.
Produžili smo ka Trebinju i zaglavili na granici sa Bosnom u koloni u kojoj smo čekali 2 sata. Kad smo stigli u Trebinje već smo bili umorni. Trebinje je nama predivno mesto. Ima taj skoro primorski šmek, a nekako je usporen, baš onako dobro mesto za opuštanje. Najeli smo se ćevapa kod Mura, prošetali kroz grad, uživali u hladu platana i nastavili ka Višegradu. Put od Trebinja do Višegrada je bio prava noćna mora za mene ovako trudnu. Mnogo je bilo vijugavo i naporno. Ide se korz nacionalni park Sjutjeska preko Tjentišta i reći ću samo da se ne bih tamo rado vratila, dok se ne sredi put.

Jutro u Višegradu je bilo posebno lepo. Spavali smo u apartmanu odmah do mosta, prvi objekat iza hotela. Ivan je postavio doručak (burek, mantije i jogurt) na sto uz samu Drinu sa pogledom na most. Posle doručka smo prošetali do Andrić grada i nastavili ka Srbiji. Sledeća stanica nam je bio Drvengrad. Stali smo na sokić od maline i kratak predah. Sofija je, ne znamo kako, shvatila da je u jednoj od drvenih kućica frizerski salon i nije bilo šanse da je odvojimo odatle. Na kraju smo popustili i palo je šišanje i pletenica u sred Drvengrada, a gospođica je bila prezadovljna. U povratku smo svratili još do Pega, na malo jagnjetine i komplet lepinje. Ko nije bio, mora da proba. Mesto je neugledno, ali je hrana surova. Tako završavamo ovu našu turu, koja je planirana kao more, ali je na kraju ispala mnogo više od toga. Ukoliko želite da pročitate više o tome kako da dugo putovanje kolima sa detetom prođe što prijatnije kliknite OVDE.