Lazarev kanjon i Veliki krš

Subota je ujutro i krećemo pre svitanja ka istoku. Sunce se diže baš pred ulazak u Gornjačku klisuru ispod planine Vukan. Od Petrovca do Žagubice je odradjen nov put, pa je vožnja uživancija. Mi nastavljamo ka Boru, preko Crnog vrha, putem koji je zimi često teže prohodan, a sada je prelep, krivudav i okupan jesenjim bojama. Plan je da danas idemo na vidikovac Kovej sa koga se pruža fantastičan pogled na Lazarev kanjon. Polazna tačka je selo Zlot. Sofiju stavljamo u ranac i krećemo u avanturu. Kovej je vidikovac na obronku planine Malinik, Istočni Kučaj. Od Zlota do vidikovca ima 3km lagane šetnje. Sofija je najveći deo ove ture prošetala jer nema većih uspona, a staza uglavnom vodi kroz šumu, zemljana je i široka. U jednom trenutku čulo neko šuskanje i na dvadesetak metara ispred nas pojavila se divokoza. Zastali smo, ukopali se i ona i mi i ona je vrlo brzo pobegla u suprotnom pravcu od nas. To je jedna prilično velika životinja i ovaj susret nam nije bio baš lagodan. Vidikovac je na samoj litici kanjona, koji je visok do 700m. Prema predanju posle bitke na Marici konjanici kneza Lazara su došli u ovaj kraj, zadržavši se tu određeno vreme, odakle potiče i ime reke i kanjona. Pored samog vidikovca je imanje, na kome tog dana nije bilo nikoga. Postavili smo sebi ručak, klopali i pusitli Sofiju da se izjuri kako bi u povratku spavala u rancu.

Nakon obilaska Koveja idemo do Lazareve pećine. Za vreme Turaka hajduci su se sklanjali u ovaj kanjon, jer su tu bili na bezbednom. Turci se nisu usuđivali da ovde kroče. Iz tog perioda je i druga legenda koja se tiče naziva kanjona. Prema njoj je hajduk Lazar pljačkao Turke i tako stekao veliko bogatstvo. Svoje blago je sakrio duboko u Lazarevoj pećini. Legenda kaže da je i dan danas blago skriveno negde u tamnim hodnicima ove pećine.  Deci ispod 4 godine se ne preporučuje ulazak, a mi smo dovoljno puta bili unutra, pa nije bio problem da ovaj put preskočimo turu. Seli smo u kafanu pored, popili čaj i rešili da nastavimo dalje. Od samog ulaza u pećinu na gore vodi uzak betonski put. Njime se može doći do dva vidikovca. Sofija nije htela u ranac, pa smo se odlučili za bliži, Vidikovac 2, do koga se stiže za 15-20 minuta lagane šetnje. Odatle se Lazarev kanjon vidi frontalno. Prizor pred nama je bio neverovaran. Suton je učinio da nebo primi ružučaste nijanse, a jesenje boje i dramatični kanjon strmih litica ostavljaju bez teksta. Zanimljivo je da je prolazak kroz sam kanjon opasan, tamo se ne ide bez vodiča i ide se samo kad je hladnije vreme, jer zmija otrovnica i ostalih nemani ima u izobilju.

Dalji plan je da prespavamo u planinarskom domu Borski stol. Krećemo putem kojim nas vodi navigacija. Nakon skretanja sa glavnog puta počeli da sumnjamo da li je to ispravna trasa jer je delovalo prilično strmo. Nailazimo na lokalce koji su u fazonu: ili ostavite tu auto, pa peške jedno 40 minuta ili probajte da se vratite na glavni put, pa hvatajte sledeće skretanje desno. Već je kasno za novu turu šetnje, pa idemo autom. Na tom drugom skretanju je i tabla koja pokazuje put ka domu. Tuda je put bio solidan, sa dva malo jača uspona. Golf 2 bi to pregazio k’o ništa, ali mi smo sa našim autom malo bili u frci. Najavili smo se dan ranije da dolazimo sa detetom. Dočekao nas je domar Neša ispred lepe kuće od kamena. Dom je bio jako dobro zagrejan, a te noći smo bili jedini gosti. U domu ima i struje i tople vode. Cena prenićišta je 500 din po osobi, za decu je besplatno. Neša je bio divan domaćin. Izpričao nam je puno toga o sebi i ovom divnom kraju. Koristili smo kuhinju da spremimo klopu, Nebojša nam je kuvao čaj, koji je sam nabrao, milina. Ujutru smo zajedno doručkovali i izašli ispred doma na klupu da popijemo čaj. Ispred nas se ukazuje Vrh Borski stol. Sinoć kad smo stigli već je pao mrak, pa nismo videli koliko je lepo ovo mesto. Sa desne strane je jezerce. Boje iznova fasciniraju. Zahvaljujemo Neši na gostoprimstvu, obećavamo da ćemo doći opet da se popnemo na Borski stol i Deli Jovan. Nama je danas u planu Veliki krš, koji sa razlogom nazivaju srpskim Alpima. Autom dolazimo do prevoja Cepe, gde se parkiramo. Ovo je već dosta ozbiljnija akcija. Put do vrha je dosta strm, a veliki deo je dosta klizav što zbog sitnog kamenja, što zbog suvog lišća. Dobro je markirano. Sofija je i pored negodovanja sve vreme bila u svom rancu do samog vrha, jer uspon nije za dete od dve godine. Kad se dodje do vrha Velikog krša treba nastaviti još malo napred grebenom, jer tako pukne najlepši pogled na okolne planine i na sam greben Velikog krša. Ovaj greben izgleda kao zmajev rep. Dok smo odmarali nailazi ekipa iz Skyrunning team-a. Ljudi-mašine se nisu ni oznojili, izgledaju kao deca na igralištu, srećno, razdragano, poletno. Pakujemo Sofiju u ranac i krećemo polako nizbrdo. Silazak je još ludja akcija, ali izgurali smo i to uz povremene zagrljaje sa drvećem. Krećemo ka Požarevcu i sabiramo divne utiske. Istočna Srbija je jedan biser, ovde nema mnogo turista, naprotiv, samo povremeno dolaze planinari, a priroda je zaista fascinantna i gotovo netaknuta. Za nas je ovo idealno mesto za vikend reset, koje zaista svako može da priušti sebi uz malo dobre volje i organizacije.