Maču Pikču sa detetom

Odluka o putovanju u Peru

Ovo putovanje za nas je vrlo posebno. Još od prvih planiranja zajedničkih putovanja složili smo se da nam je Maču Pikču najviši cilj, ostvarenje naših putničkih snova. Iako smo bili na samom početku veze zajedničko nam je bilo to da želimo da odemo na drugi kraj sveta, u prašumu okruženu visokim planinama koje se nadvijaju nad drevnim gradom Inka. Tada nam je to delovalo skroz nedostižno, ali smo se nadali da ćemo jednog dana uspeti. Ove godine su se mnoge kockice uklopile i stvorio se uslov da se tamo i ode. Vrlo smo ozbiljno pristupili pripremama za put, jer su mere opreza podignute na viši nivo zbog Sofije. Ona je tokom puta imala manje od 2 godine. Istraživali smo na netu šta, gde i kako i zaključili smo da jako malo ljudi, ne samo sa naših prostora, nego i u svetu odlučuje da vodi tako malu decu u ovu avanturu. Kontaktirali smo prijatelje koji su prešpartali planetu uzduž i popreko, vrlo otvoreni, širokih shvatanja i koji, kao i mi žive za putovanja. Pozvali smo ih jer smo verovali da će da nas podrže u ideji. Oni su prošle godine bili u Peruu i savetovali su nas da ili odložimo put za desetak godina ili da idemo bez deteta. Nakon višemesečnog istraživanja odlučili smo da ili vodimo Sofiju ili ne idemo uopšte. Zajedno smo prelomili da idemo. Osećali smo da je pravi trenutak za to, ali smo se plašili nepredviđenih okolnosti koje nosi ovako dalek put, ne samo zbog puta sa detetom, već jer smo sami i veoma, veoma daleko od kuće. Porodici i prijateljima nismo ni rekli gde idemo, svi su mislili da smo u Americi. Znači vučemo malo dete na drugi kraj sveta, niko osim kumića Amera ne zna gde smo, brine nas visoka nadmorska visina i činjenica da Peru nije baš razvijena i najbezbednija zemlja. Ipak sve strahove je nadvladala želja da ostvarimo jedan veliki san i da tu sreću podelimo sa našom Sofijom.

Ollantaytambo

Nismo imali previše vremena na raspolaganju pa smo rešili da preskočimo Limu i da letimo pravo do Kuska. Da bi se iz Srbije došlo u Kusko treba okvirno barem 24h puta. Mi smo leteli do NYC devet sati, pa smo tamo pauzirali par dana, pa nastavili iz NYC ka Limi, letom od osam sati, pa iz Lime u Kusko još sat ipo. Na aerodromu prvo nailazimo na lišće koke koje ti nude potpuno besplatno da žvaćeš, da se adaptiraš na visinu. Koka je tamo u širokoj upotrebi, lokalci je koriste vekovima da bi olakšali sebi život na tim visinama, a konzumira se tako što se žvaće lišće ili pije kao čaj. Od kuće smo ugovorili da nas taksi sačeka čim sletimo. Odmah krećemo put Ollantaytambo-a. To je selo u Svetoj dolini Inka na 2792 metra nadmorske visine. Zadržavamo se 2 dana uz minimnum aktivnosti da bismo se lagano aklimatizovali. Mesto je vrlo malo, ali simpatično. Većina smeštajnih objekata ima pogled na ruševine Inka civilizacije, hram i na terase za uzgoj hrane urezane u brdo. Ispred nalazišta je šarena turistička pijaca, a malo dalje iza centralnog trga je lokalna pijaca. Mala je, ali veoma živopisna. Sofija uživa u jurcanju za klincima ispred našega smeštaja. Saobraćaja skoro da nema, pa je provod odličan. Sve nekako izgleda kao da se od 13. veka nije mnogo toga promenilo. Bili smo jako umorni od puta, pa smo vreme proveli u kratkim šetnjama i odmoru.

Maču Pikču prvi dan

Trećeg dana u ranim jutarnjim časovima idemo na voz za Aquas Calientes, koji je takođe potrebno unapred rezervisati. Na stanici su putnici iz svih krajeva sveta. Svi su skroz različiti, od klinaca bekpekera do starijih parova, od fensi likova do ultimativnih hipstera preko fit spotrista. Svi imaju taj sjaj u očima, svesni toga šta je pred nama. Voz je iznad svih naših očekivanja. Vrlo moderni i lepi vagoni, kompletno su zastakljeni, kako bi pogled na Svetu dolinu reke Urubamba bio potpun. Sasvim pristojan obrok je uključen u cenu. Konobari služe egzotične sokove, kafu i naravno čaj od koke. Vožnja traje oko sat vremena. Stižemo u Agvas Calientes. Čim se izadje sa železničke stanice ulazi se u pijacu. Tu ima svega što bi jedan turista poželeti mogao, ali su cene prilično visoke. Idemo preko mosta do glavne ulice u kojoj nam je smeštaj. Ostavljamo stvari i idemo da kupimo karte za bus do nalazišta. Red je ogroman, duž cele ulice. Redar nas zbog Sofije šalje odmah na kiosk, tako da nam krati dugo i dosadno čekanje u redu. Bez obzira na to što veliki broj turista dolazi ovde, Peruanci su bili veoma uviđavni prema nama zbog toga što putujemo sa detetom. Gde god smo došli puštali su nas preko reda, Sofija je dobijala u restoranima besplatne sokiće i generalno su ljudi i deca bili vrlo druželjubivi i otvoreni prema nama. Ulaznice za Maču Pikču smo kupili još kod kuće. Preporuka je da se kupe unapred jer je ograničen broj ljudi koje primaju na 2500 ujutro i 2500 popodne. Karta važi za pola dana i košta oko 40e. Moramo da napomenemo da prilikom kupovine ulaznica za Maču Pikču dobijate brošuru sa pravilima ponašanja i šta sme, a šta ne sme da se koristi i radi na samom lokalitetu. Zabranjeo je unošenje hrane, plastičnih flaša, selfi stikova, čak i rančeva sa metalnim delovima, tako da smo odustali od prvobitne ideje da na put ponesemo naš ranac za palninarenje što bi nam znatno olakšalo nošenje Sofije. Iz tog razloga smo poneli samo Ergo nosiljku. Pored svih ograničenja, nama su na ulazu progledali kroz prste zbog deteta i dozvolili su da unesemo vodu, kašice i grickalice u rancu, uz napomenu da sve pokupimo za sobom, što naravno uvek i radimo gde god bili.

Bus iz Aguas Calientes do samog ulaza u Maču Pikču je oko 25e povratna karta. Nismo hteli da pešačimo do gore sa Sofijom po putu za koji kažu da je na pojedinim mestima dosta klizav i blatnjav. Ispred ulaza kupujemo Sofiji sladoledčić, a Ivan vadi ulaznice iz ranca. Pucaju nas emocije i pada pokoja radosnica suzica. Nestrpljivi smo da udjemo. Čekao se kraći red da bi nam učitali karte. Nakon kontrole se ide stazom sa neverovatnim rastinjem i vrlo ubrzo se nailazi na kamenu kućicu. Čim smo zašli iza kuće pred nama se ukazao najveličanstveniji pogled. Grlimo se, ljubimo se, presrećni smo. Sofiji se svidja naša euforija. Pitamo je jel zna gde je došla, a ona glasno odgovara: Maćuuu Pićuuuu, jeeeeee! Sedamo na platformu iznad na kojoj smo potpuno sami. Deluje nam kao san da smo baš tu ovako svo troje zajedno. Sedimo i gledamo u naš dugo željeni cilj. Uživamo u svakoj sekundi. Prolazi nam kroz glavu kako je ovo mesto izgledalo nekada u svom punom sjaju. Svesni smo da ljudi čekaju čitav svoj život da ovde dođu i godinama rade na tome da se nađu na ovoj tačci. Mnogi ljudi ne ostvare svoje želje, odlažući ih za kasnije, za neko “bolje vreme”. Nama je u ovom trenutku jasno da smo uradili pravu stvar i neizmerno smo srećni zbog toga. Svaki crv sumnje u uspeh ove akcije, sve negativne misli bile su demantovane, uspeli smo. Kad nam se euforija slegla krenuli smo u obilazak. Sofiji su se svidjali prozori u kućicama, setnja po neravnom terenu i naravno lamice. Obilazak traje oko 3 sata. Bilo nam je interesantno što dece gore praktično nije ni bilo iako je bio prelep letnji dan. Sreli smo samo jednu lokalnu porodicu sa dva klinca. Nakon obilaska na izlazu službenik nam udara pečat Machu Picchu u pasoš. Vraćamo se u Aguas Calientes busom i odlazimo na klopu pa na spavanjac.

Maču Pikču drugi dan

Ujutro idemo opet na Maču Pikču. Nije nam bio dovoljan jedan obilazak. U prepodnevnim časovima je bila malo veća gužva u odnosu na predhodni dan. Zbog toga mislimo da je obilazak popodne puno bolja opcija, iako u devedest devet posto vodiča govore kako treba poraniti. Ispostavilo se to da baš svi žele da izbegnu gužvu i tako naprave veću gužvu tako rano. Napravili smo mali piknik na platformi sa pogledom na ruševine. Legli smo na pončo, povadili grickalice i sokiće i pustili sebi malo drage muzike. Prava uživancija, opuštencija, lepota, ljubav, sreća, sve što nam treba. Ponovo kapiramo koliko nam je Sofija otvorila jednu novu dimenziju na putovanjima i koliko nam prijaju ovakvi trenutci. Mnogo smo sporiji nego ranije, ali samim tim smo mnogo izoštrili čula o svetu oko nas. Ranije smo uglanom samo “protrčavali” kroz neke destinacije da vidimo što više, sada uzivamo i prepuštamo se trenutku, biramo par stvari koje bismo posetili i zajednički maksimalno uživamo. Nakon što smo kvalitetno napunili baterije idemo u šetnju do mosta Inka. Sam most nije preterano zanimljiv, ali je put do tamo dosta lud. Ide se kroz prašumu uskom stazom ispod koje je provalija. Staza definitivno nije za malu decu, jer postoji jedan prilično uzan i nezgodan deo. Nama je Sofija spavala u nosiljci kad smo išli tamo, pa smo sve nekako izveli, ali bih svakako preporučila da se to preskoči. Vratili smo se na vidikovac gde su klopale silne lame. Meni su ti prizori bili predivni. Skroz preslatke lamice stoje i uživaju u pogledu. Poneki turista dodje da ih uslika, a one skroz zen. Prave se da niko ne postoji. Još jednom smo obišli celo nalazište i zaključili da je dosta i da možemo nazad. Malo smo još šetali, klopali po Aquas Calientes-u, gledali kako pristižu novi putnici, avanturisti, turisti koji god da su, opet ponavljamo , imaju isti sjaj u očima, isti cilj zvani Maču Pikču. Sličnu energiju među ljudima smo osetili jedino u Nepalu, na jednoj od naših pređašnjih avantura, mnogo pre Sofije. U popodnevnim časovima smo krenuli nazad u Kusko. Više o Kusku čitajte u narednom postu klikom ovde.